HR | EN
 
 
unesite e-mail:
želim primati
ne želim
 

Obitelj Drašković

Draškovići su od druge polovice 16. do 20. stoljeća, pored Erdödya, bili najpoznatiji i najbogatiji velikaški rod u Hrvatskom zagorju i u krajevima hrvatskoga kajkavskog područja...

Draškovići su od druge polovice 16. do 20. stoljeća, pored Erdödya, bili najpoznatiji i najbogatiji velikaški rod u Hrvatskom zagorju i u krajevima hrvatskoga kajkavskog područja. Iz te su obitelji potekla četiri hrvatska bana (Juraj II., Ivan II., Ivan III. i Ivan V.), brojne vojskovođe i visoki časnici koji su se borili za obranu Hrvatske i Habsburške Monarhije (Gašpar I., Ivan II., vitez zlatne ostruge Ivan III., general Ivan IV., podmaršali Ivan V., Josip Kazimir, Juraj VI. i dr.), biskupi (Juraj II., Juraj IV.), jedan kardinal (Juraj II.), jedan ugarski palatin (Ivan III.), kraljevski kancelari, savjetnici i suci te mnoge druge značajne osobe u javnom životu Hrvatske.
Obitelj Drašković potječe iz Buške župe (Bužani) u Lici, gdje su kao članovi sitnoga hrvatskoga narodnog plemstva u 15. stoljeću bili vlasnici posjeda oko mjesta Žažična (kasnije Pazarište) u blizini Gospića. Praotac obitelji zvao se Ivan, a istaknuo se junaštvom prilikom pratnje ugarsko-hrvatskoga kralja Andrije II. (1205.-1235.) u Svetu zemlju. Sigurni redoslijed generacija obitelji Drašković počinje Jurjem koji je živio oko 1450. godine, a spominje se u poveljama pisanim glagoljicom, izdanim u Žažičnu Donjem 1490. godine. Njegova unuka Bartola nazivaju oko 1520. godine Kninjaninom jer su mu se posjedi prostirali sve do Knina. Pred Turcima Bartol bježi s obitelji iz svoga rodnog kraja u Pokuplje, izgubivši u borbi s Turcima sve posjede i imetak. Jedino što je ostavio udovici Ani i sinovima Jurju II., Gašparu I. i Ivanu I. bila je sablja. Anin brat, kardinal Juraj Utišenić, pomogao je sestri pri odgajanju djece. Juraj je školovan u Krakowu, Beču, Bologni i Rimu za svećenika, a Gašparu i Ivanu bila su namijenjena vojnička zvanja. Juraj II. (1525.-1587.) postigao je visoke crkvene i državničke položaje i omogućio bogaćenje obitelji. U tridesetdrugoj godini, 1557. godine postao je pečujski biskup, 1563. postavljen je za zagrebačkoga biskupa, a 1585. godine imenovan je kardinalom. Od 1567. do 1576. godine obavljao je dužnost hrvatskoga bana. Kao zagrebački biskup i hrvatski ban gušio je seljačku bunu 1573. godine u Donjoj Stubici i kažnjavao njezine vođe. Godine 1578. imenovan je kancelarom kralja Rudolfa II., a 1584. kraljevim namjesnikom u Ugarskoj. Njegovom zaslugom brat Gašpar I. (1530.-1585.) dobio je od kralja Trakošćan i Klenovnik. Time je obitelj Drašković ušla u krug bogatih feudalnih posjednika. Treći brat Ivan I. poginuo je vrlo mlad pri obrani Sigeta zajedno s hrvatskim banom Nikolom Zrinskim.
Od Gašpara I., koji je ženidbom s Katarinom Sekelj iz Ormoža stekao veliki imetak i postao zagorski vlastelin, potječu svi daljnji Draškovići. Godine 1569. Gašpar I. dobiva naslov baruna trakošćanskih i otada je Trakošćan glavno sijelo Draškovića sve do Drugoga svjetskog rata. Gašparovi sinovi Ivan II. (1550.-1613.) i Petar I. (1555.-1614.) osnivači su dviju grana obitelji Drašković. Ivan II. osnivač je »banske« grane, koja je u tri generacije dala tri znamenita hrvatska bana, a Petar I. osnovao je ljutomersku granu. Posljednja iz te grane bila je unuka Petra I. Eusebija, koja se udala za Nikolu ml. Zrinskog. Nakon njezine smrti Zrinski je morao vratiti Draškovićima Trakošćan i Klenovnik. Ivan II. bio je hrvatski ban (1596.-1608.), poznati vojskovođa i podpredsjednik Dvorskoga ratnog vijeća. Istaknuo se u bitci kod Siska 1593. godine s banom Tomom Erdödyem. Proširio je posjed obitelji na Krapinu i njezinu okolicu, a 1604. godine zakupio je od Ane-Marije, udovice Nikole Gregorijanca, utvrdu Medvedgrad. Treći po redu hrvatski ban iz obitelji Drašković bio je Ivan III. (1603.-1648.), sin Ivana II. Za vrijeme njegova života Draškovići su bili najjači i najbogatiji. Ivan III. bio je graditelj Klenovnika, hrvatski ban (1640.-1646.), jedini Hrvat izabran za ugarskog palatina (1646.-1648.), istaknuti vojskovođa i vitez Zlatne ostruge. Filozofiju je završio u Grazu, a pravo u Bologni. Godine 1631. kralj Ferdinand II. dodjeljuje Ivanu III., Nikoli I. i njihovu bratiću Gašparu II. (sinu Petra I. pripadnika ljutomerske grane Draškovića) naslov grofova. Ivan V. (1660.-1733.), unuk Ivana III., četvrti je i posljednji hrvatski ban (1732.-1733.) iz obitelji Drašković. Stekao je čin podmaršala, bio je zapovjednik hrvatske narodne vojske i omiljen u narodu, pa je dobio naziv narodni ban. Ubrzo nakon imenovanja za bana je umro. Ivan V. je zastupao interese Hrvatske pri sklapanju Požarevačkog mira 1718. godine nakon pobjede nad Turcima kod Beograda.
Vojničku karijeru odabrali su mnogi članovi obitelji Drašković. Uspjesi u ratnim pohodima protiv Turaka donosili su obitelji Drašković visoke časti i položaje. Osim već spomenutih članova obitelji, koji su se istakli kao vojnici, vrijedno je spomenuti i Josipa Kazimira, Ivana VIII. te Jurja VI. Josip Kazimir (1716.-1765.), sin Ivana V., cijeli je život bio vojnik i ratovao protiv Turaka i Friedricha Velikog. Postigao je čin podmaršala. Kada je bio zapovjednik varaždinskog generalata, držao je neko vrijeme u Trakošćanu dio svoje banderije koja je imala oko 900 ljudi. Njegov sin Ivan VIII. (1740.-1788.) nastavio je očevu karijeru kao krajiški pukovnik u Glini. Osnivač je masonske lože u Hrvatskoj. Juraj VI. (1803.-1889.), koji je stekao čin podmaršala, najpoznatiji je po obnovi Trakošćana sredinom 19. stoljeća. Budući da nije imao zakonitog nasljednika, Juraj VI. ostavio je Trakošćan svom nećaku Ivanu IX. (1844.-1910.) koji se oženio slikaricom Julijanom rod. groficom Erdödy iz Novog Marofa. Uredili su Trakošćan kao šumsko i poljodjelsko gospodarstvo. Njihov sin Ivan X. Petar (1916.-1993.) bio je posljednji vlasnik Trakošćana. Nakon njegove smrti naslijedna prava preuzima Dr. Karl Drašković (r. 1923.) i njegov sin Nikola (r. 1968.), vlasnici dvorca Veliki Bukovec nedaleko Ludbrega.
Jedan od najistaknutijih članova obitelji bio je grof Janko Drašković (1770.-1849.), koji je uz Ljudevita Gaja bio pokretač hrvatskoga nacionalnoga ilirskog preporoda tridesetih godina 19. stoljeća. Kao vojnik ratovao je protiv Turaka i Napoleona. Svugdje je branio i zastupao državna prava svoje domovine Hrvatske za što je žrtvovao gotovo sav svoj imetak. Sahranjen je uz Gaja i ilirce u arkadama zagrebačkog Mirogoja.
Obitelj Drašković imala je golemu gospodarsku moć. Njezini su članovi bili vlasnici brojnih posjeda u Hrvatskoj, ali i u Štajerskoj, Donjoj Austriji, Mađarskoj, Slovačkoj i Švicarskoj. Sredinom 18. stoljeća na njihovim je posjedima bilo oko 2300 obitelji kmetova i slobodnjaka. U varaždinskom kraju Draškovići su posjedovali vlastelinstvo Trakošćan, Klenovnik, Vinicu i Opeku sa Zelendvorom. U križevačkom kraju posjedovali su vlastelinstva Veliki Bukovec, Bisag i Hrašćinu. U okolici Zagreba bili su vlasnici Brezovice i Božjakovine, a kraj Karlovca Rečice. Osim gradova, dvoraca i kurija, Draškovići su posjedovali brojne palače i kuće: palaču u Pešti koju su prodali 1832. godine, kuću u Grazu koju je 1858. kupio Juraj VI., nekoliko kuća i palaču u Varaždinu, u kojoj je 1754. godine boravila carica i kraljica Marija Terezija prilikom posjete Hrvatskoj te više kuća i palača u Zagrebu.
Ivana III. Draškovića (umro 1648.). Od 1640. do 1646. godine bio je hrvatski ban, i u to doba hrvatski sabori su se održavali i u Klenovniku. Za banovanja Ivan III. nosio je počasno ime »branitelja Hrvatske« (Defensor Croatiae). Od 1646. do 1648. bio je ugarski palatin (potkralj) kao jedini Hrvat kojemu je to uspjelo u doba Habsburške Monarhije. Godine 1631. Ivan III. je zajedno s bratom Nikolom I. i bratićem Gašparom II. Draškovićem dobio od kralja Ferdinanda II. naslov grofa. Za uspjehe u borbi protiv Turaka Ivan III. imenovan je vitezom zlatne ostruge (eques auratus).
Mnogo je visokih i značajnih osoba hrvatske povijesti iz obitelji Drašković rođeno ili živjelo u Klenovniku. Istodobno su Draškovići posjedovali i obližnji Trakošćan, pa otud i predikat Trakošćanski. Sredinom 19. stoljeća od grofova Draškovića postojale su četiri loze. Pripadnici prve loze, koja je počela Teodorom I. (1818.-1852.), bili su vlasnici dobra Božjakovina i Dugo Selo. Druga loza započela je Karlom I. (1807.-1855.), koji je bio vlasnik Bisaga i Velikog Bukovca. On je imao četiri sina: Ivana IX. (r. 1844.), koji je naslijedio od strica Jurja VI. Trakošćan, Josipa VI. (r. 1849.), koji je dobio vlastelinstvo Bisag, Pavla II. (r. 1846.), kojem je pripalo vlastelinstvo Veliki Bukovec i Jurja VII. (r. 1851.), koji je dobio imanje u Ugarskoj. Trećoj lozi pripadao je Juraj VI. (r. 1803.), vlasnik Trakošćana, Klenovnika i Čalinca. Pamtimo ga kao obnovitelja Trakošćana. Nije imao djece, pa je njegovom smrću i ova loza izumrla, ali je za zakonitog nasljednika imenovao nećaka Ivana IX. iz druge loze. Četvrta loza započela je i završila Franjom III., oženjenim barunicom Klotildom Kulmer, kojem je pripadalo vlastelinstvo Zelendvor i Opeka. Njihovoj kćerki Ferdinandi priženio se grof Marko Bombelles stariji, pa su ova imanja prešla u vlasništvo obitelji Bombelles. Od spomenute četiri loze obitelji Drašković održala se samo druga loza čiji potomci (Karlo, sin Nikola i kćerka Marija) danas žive u Austriji, a povratili su i svoj dvorac u Velikom Bukovcu.


 
Download
Vi ste:
vlasnik/ca dvorca
potencijalni kupac
planiram posjet nekom dvorcu
generalno zainteresiran/a za temu dvoraca
ovdje sasvim slučajno