HR | EN
 
 
 

Povijest

Pod nazivom "zemlja Svetog Martina" (terra Sancti Martini) spominje se prostor današnje Božjakovine prvi puta u pisanim dokumentima 1209. g. kada ugarsko-hrvatski kralj Andrija II izuzima navedeni posjed iz vlasti zagrebačkog župana i daruje ga najprije varaždinskom županu Kračunu, a zatim još iste godine crkveno-viteškom redu templara, koji su Božjakovinu posjedovali jedno cijelo stoljeće. Templari su na dobivenom posjedu sagradili samostan koji se 1311. g. spominje pod nazivom "kuća Sv. Martina vojske Hrama" (domus Sancti Martini miliciae Templi). Danas još uvijek ne znamo njegovu točnu lokaciju. Predmjeva se da je mogao biti ili uz crkvu Sv. Martina u Prozorju (sjeverno od Dugog Sela) ili u Božjakovini na mjestu kasnije tvrđave čiji se tragovi više niti ne naziru u današnjem perivoju dvorca. Ukidanjem templara 1312. g. Božjakovinu su naslijedili ivanovci koji se kao feudalni vlasnici Sv. Martina spominju1320. g. U doba ivanovaca prvi put se u zapisima pojavljuje ime Božjako (Bosiako) 1367. g. U drugoj polovici 15. st. kralj Matija Korvin, a zatim i vranski priori (poglavari ivanovaca) zalagali su pojedine gospoštije. Božjakovinu su od 1471. do 1489. posjedovali hrvatsko-slavonski banovi Blaž Podmanicki, Ladislav od Egervara i Matija Gereb. Posljednji posjednik božjakovačke gospoštije iz reda ivanovaca bio je od 1517. g. vranski prior Petar Berislavić, vesprimski biskup i hrvatski ban koji je poginuo u boju s turcima 1520. kod Korenice. Dio božjakovačkog vlastelinstva založio je Ivanu Tahyju, a dobiveni novac koristio je za uzdržavanje vojske koja je branila Hrvatsku od turskog nadiranja. Smrću bana Berislavića završava se period vlasti ivanovaca u Božjakovini, ali i na ostalim njihovim posjedima jer su svi vitezovi ivanovci već početkom 16. st. izginuli u borbama s Turcima.
S Ivanom Tahyjem, koji je imenovan poslije Berislavićeve smrti upraviteljem (gubernatorom) ne samo Božjakovine nego i ostalih posjeda Vranskog priorata, započinje period u kojemu će se izmjenjivati vlasnici (Ivan Tahy, ban Ivan Karlović Krbavski, Nikola Zrinski Sigetski, Franjo Tahy, Juraj Janković) sve do 1597. kada je vlastelinstvo došlo u posjed kneza Jurja Zrinskog i ostalo u vlasništvu njegove obitelji do 1670. g. Iz obitelji Zrinski Božjakovinu su posjeovali Juraj IV (1549-1606), Nikola VI († 1625) kojega je naslijedila njegova druga žena Elizabeta rođ. Szechy († 1646) i Petar Zrinski (1621-71). Kada je 1670. g. Petar Zrinski bio uhićen u Beču i optužen za urotu protiv kralja, Božjakovinu je okupirao i opljačkao krajiški kapetan iz Ivanić Grada Ivan Jakob Teuffenbach. Već iduće godine, nakon pogubljenja Petra Zrinskog, Božjakovina je došla pod upravu carske Komore.
Usprkos protivljenju komorske uprave, 1685. godine kralj Leopold I je vlastelinstvo Božjakovinu prodao Ivanu IV grofu Draškoviću († 1692) za 18 733 rajnskih forinti što je bio puni iznos procijenjene vrijednosti gospoštije. U vlasništvu obitelji Drašković Božjakovina je ostala 197 godina. Nakon smrti Ivana IV božjakovački posjed naslijedila je najprije njegova žena Marija Magdalena rođ. grofica Nadasdy, a zatim njihov sin Ivan V. Božjakovinu nasljeđuje 1733. g. druga žena Ivana V, Katarina rođ. grofica Brandis, a nakon njene smrti 1744. imanje je pripalo njihovom drugorođenom sinu Josipu Kazimiru grofu Draškoviću. Diobom obiteljskih imanja nakon smrti Josipa Kazimira 1766. g. Božjakovinu je naslijedio najstariji sin Ivan VIII, a zatim njegov mlađi sin Juraj IV(V) koji je ostavio posjed sinovima Ivanu Nepomuku i Teodoru I. Nakon smrti Ivana Nepomuka 1856. g. Božjakovinu je naslijedio Teodor II, sin Teodora I, koji je umro prije svog brata Ivana Nepomuka. Teodor II prodao je dvije trećine božjakovačkog posjeda oko 1882. g. odvjetniku Ferdi Šaj, a jednu trećinu koja je obuhvaćala kuće i zemljište u obližnjem Dugom Selu zadržao je u vlasništvu.
Božjakovački posjed padao je krajem 19. st. u sve veće gospodarske i novčane poteškoće, pa je Ferdo Šaj prodao Božjakovinu 1896. g. Hrvatsko-slavonsko-dalmatinskoj zemaljskoj vladi u Zagrebu, koja je imala namjeru urediti u Božjakovini uzorno gospodarstvo koje bi imalo i edukativnu ulogu kako bi se pospješio gospodarski napredak Hrvatske i njenog seljaštva. Program za gospodarsko dobro Božjakovina izradio je dr. Ivo Mallin, tadašnji savjetnik i upravitelj narodno-gospodarskog odsjeka Zemaljske vlade. Zemaljsko dobro Božjakovina obuhvaćalo je 1896. g. površinu od otprilike 1500 hektara. Ta se površina kroz slijedeća tri desetljeća smanjivala uslijed otcjepljenja pojedinih majura pa je 1925. g. površina Zemaljskog dobra Božjakovina iznosila oko 642 hektara. U sklopu dobra djelovalo je između dva svjetska rata nekoliko škola kao npr. Seljačka gospodarska škola za odrasle, Gospodarska škola za seoske domaćice, Srednja vrtlarska škola (prva takve vrste u Hrvatskoj utemeljena 1932. za čiju je organizaciju zaslužan Ciril Jeglič) i dr. U Božjakovinu su dolazili na školsku praksu učenici Poljoprivredne škole iz Križevaca i studenti Poljoprivrednog fakulteta iz Zagreba.
Božjakovačko vlastelinstvo, kao što smo vidjeli, izmijenilo je mnoge vlasnike i gospodare u svom višestoljetnom postojanju. Srednjovjekovni razvoj gospoštije, koja je početkom 16. st. bila dobro naseljena, prekinula su turska pustošenja koja su počela četrdesetih godina 16. stoljeća. Nakon pada Moslavine (današnje Popovače) 1545. g., Turci su temeljito oplijenili područje Božjakovine, dio pučanstva odveli u roblje a drugi dio se razbježao i odselio. Vlastelinstvo je osobito bilo opustošeno 1591. kada je Hasan paša zauzeo i zapalio božjakovački kaštel, uništeno je bilo i trgovište Božjakovina. Obnavljanje gospodarstva na božjakovačkom vlastelinstvu započelo je nakon dugog rata 1606. g. Da bi što prije naselili gospoštiju Zrinski su priznavali novim naseljenicima (Slavoncima i Vlasima) slobodnjački status. Na vlastelinstvu se očuvalo, još od srednjeg vijeka, desetak vazalnih predija. Sedamdesetih godina 17. stoljeća na vlastelinstvu je živjelo oko 140 kmetskih, uglavnom doseljenih obitelji. Seljaci su posjedovali oko 1100 jutara oranica od čega je oko 35% nastalo krčenjem šuma. Ukidanjem kmetstva 1848. grofovi Drašković su stvorili veleposjed koji je 1852. g. imao 1659 jutara oranica, 1621 jutro livada, 34 jutra vinograda, 188 jutara pašnjakapreko 4000 jutara šuma. Božjakovina je 1848. g. imala 102 selišta. Početkom 20. st. posjed je zauzimao površinu od 1626 hektara (2829 jutara), a gospodarstvo se dijelilo na majure: Božjakovina i Dvorišće (394 ha), Ostrno (147 ha) i Čret (803 ha).
U Božjakovini je, vjerojatno još od doba ivanovaca, postojao kaštel koji se u ispravama spominje pod imenom castrum Bosyako (1510. g.) i castellum Bosyako (1525. g.). Njegovih tragova danas više ne nalazimo, iako bi arheološka istraživanja dala vjerojatno vrijedne rezultate. Nalazio se uz rječicu Zelinu, u sklopu vlastelinskih zgrada, istočno od staroga mosta srušenog 1945. g. Kaštelu je pripadala i kapela Sv. Ivana Nepomuka, koju je sagradila 1744. Katarina Drašković rođ. Brandis a koja na katastarskoj karti iz 1862. dolazi pod imenom Sv. Stjepana. Porušena je sedamdesetih godina 20. stoljeća. Božjakovačkom kaštelu porasla je važnost nakon 1552., otkako su Turci zauzeli Čazmu i Dubravu, jer se od tada kaštel smatrao dijelom obrambenog sustava Zagreba i Hrvatske. Hrvatski sabor je u slijedećih nekoliko desetljeća više puta donosio odluke o utvrđivanju kaštela: 1557. donosi zaključak da svi kmetovi božjakovačke gospoštije moraju raditi na utvrđivanju, 1572. donosi odredbu da se sve Tahyjeve kmetove na vlastelinstvima Susedgrad, Donja Stubica i Božjakovina prisili na javne radove ali zbog velike bune 1573. do radova na uzvrđivanju kaštela nije došlo. Opetovane odluke Sabor je donosio 1574., 1584. i 1589., ali usprkos svim izvedenim fortifikacijama kaštel nije odolio turskom napadu 1591. g. kada je bio spaljen. Bio je popravljen 1610., a 1672. g. bio je opet ruševan. U jednom tadašnjem opisu spominje se da je bio drven, da je imao sedam prostorija te da seuz njega nalazilo nekoliko gospodarskih zgrada. Radilo se o kaštelu tipa "wasserburg". U 18. st. kaštel je bio napušten, a tada se već izgradio božjakovački dvorac.
Tijekom 18. stoljeća, kada je Božjakovina bila u posjedu grofova Drašković, izgrađeno je nekoliko važnijih građevina: stari dvorac poznat pod imenom Blahimir (kasnije nazvan Lješćara), novi dvorac, kuriju na cesti Zagreb-Vrbovec, kuriju u Dvorišću te nekoliko kurija na božjakovačkim majurima.
Dvorac Blahimir (nazvan prema toponimu Blaha Katarina) podigli su Draškovići vjerojatno početkom 18. st. kada je božjakovački kaštel bio ruševan i neupotrebljiv za stanovanje. Nažalost, o njegovoj izgradnji ne znamo gotovo ništa. Danas je to napuštena i gotovo ruševna zgrada u polju, pokraj spojnog kanala Zelina-Lonja-Glogovnica-Česma, oko 950 metara jugoistočno od novog dvorca u Božjakovini.
Na mjestu nekadašnje mitnice, na cesti Zagreb-Vrbovec, oko 800 metara sjevernije od novog dvorca, nalazi se kasnobarokna jednokatna kurija iz 18. stoljeća. Bila je namijenjena za gostionicu i prenoćište i za mijenjanje konja. U kuriji je 1924. g. otvorena osnovna škola.

 
Vi ste:
vlasnik/ca dvorca
potencijalni kupac
planiram posjet nekom dvorcu
generalno zainteresiran/a za temu dvoraca
ovdje sasvim slučajno