Povijest perivoja

Dvorac u Gornjoj Stubici najvjerojatnije nije imao perivoj kakvog je imala većina zagorskih dvoraca. Na taj zaključak upućuje katastarska karta iz 1861. godine na kojoj nema ucrtanog perivoja, a nema ni njegovih tragova na prostoru oko dvorca. Ispred glavnog ulaza u dvorac sačuvano je samo nekoliko stabala divljih kestena koji su pripadali prilaznom drvoredu dugom 440 metara. Dvorac je bio okružen voćnjakom, koji je prema zapadu prelazio jednim dijelom u vinograd, a većim dijelom u šumu hrasta kitnjaka i običnoga graba s unesenim crnogoričnim vrstama drveća.
Teško je zamisliti da dvorac nastao sredinom 18. stoljeća nije imao perivoj. Još je neshvatljivije da nije ostalo nijedno stablo ako je perivoj postojao. Ali može se vjerovati da perivoj ovdje nije bio ni potreban zbog izuzetnog vidika koji se pružao iz dvorca na Stubičku dolinu i sjeverne obronke Medvednice, na okolni krajolik koji je zapravo u svako godišnje doba velik perivoj, što je teško nadomjestiti bilo kakvom umjetnom tvorevinom.
Na prostoru oko dvorca podignut je park 1973. godine prilikom preuređenju dvorca u muzej. Uz dvorac je uređen parterni dekorativni vrt, dok je preostali prostor oko dvorca i spomenika seljačkoj buni oblikovan kao pejzažni perivoj s domaćim i egzotičnim biljnim vrstama. Danas je drveće gotovo u cijelosti zatvorilo pogled na dvorac.